Biram Zdravlje logo

Diplomirana domaćica: Kad žena uđe u drugo stanje

shadow illustration

Jednom davno, imali smo vremena...

Jednom davno, kad smo se Zakoniti i ja tek upoznali i počeli ozbiljnije izlaziti, život je bio jednostavan. Imali smo vremena, upoznavali smo jedno drugo i svijet oko sebe. Nešto smo malo i putovali, uglavnom po Evropi, vidjeli zanimljivih stvari, upoznali zanimljive ljude, provodili se. Sve se promijenilo kad sam ostala u drugom stanju s Princezom 2.

Možda malo pojašnjenje da ne mislite da sam nešto pobrkala. Prvu kćer nikad nismo zvali princezom, niti je ona ikada htjela biti princeza. Ona je htjela biti “autor”. Tata radi s autima, pa je, po njoj, logično da se zove autor, a ona će biti isto što i tata. Tek kad se rodila mlađa kćer, koja je odlučila da je ona princeza i da je tako moramo zvati, starija se pobunila. Sad, naravno, i ona želi biti Princeza. I tako je mlađa kćer postala Princeza 1, a starija Princeza 2.

Ali, vratimo se na početak. Kad sam ostala u drugom stanju sve ostalo je palo – u drugi plan. Odjednom shvatiš koliko su sve stvari oko tebe nebitne. Sjećam se, kad smo počeli živjeti zajedno, kako sam nagovarala Zakonitog da kupimo ogroman televizor. Provodili smo dosta vremena gledajući filmove i htjela sam imati doživljaj kina u vlastitom dnevnom boravku. Bilo mi je bitno. Sada, kad televizor služi uglavnom za crtiće, nebitno je kakav je i koliki je. Bitno je samo da radi i da tih sat ili dva dnevno dok su Princeze prikovane za sedamdeseto prikazivanje Frozena, imam malo vremena. Ne za odmor, nego za pranje, peglanje i kuhanje.

shadow illustration

NEBITNO PROTIV BITNOG

Sjedim nedavno sa svojom prijateljicom Bibom u parku, pijemo kafu iz termosice dok Princeze i Bibin Marko jurcaju uokolo i pričamo o stvarima koje su nam u životu postale bitne. Kaže Biba da nije kupila novi komad šminke već godinu dana, ali je zato juče kupila komplet nekakvih autića i nove patike za Marka. Ja sam pripomenula da Princeze koštaju više od mojih nekadašnjih izlazaka, odjeće i šminke zajedno.

Sjedimo nas dvije i malo se žalimo. Da nas neko sluša sa strane mislio bi da smo grozne majke koje na svoju djecu gledaju kao na trošak. Nema to veze s istinom.

Istina je da ništa nije bitnije od naše djece. Istina je da za njih treba biti pa makar izmislila novce. Istina je da se Zakoniti može slomiti na nogometu, može mu gola kost viriti iz noge i neću se toliko uplašiti kao kad neka od Princeza kaže da je boli grlo. Ili kad pokupe nešto u školi ili vrtiću pa krenu kašljati poput pušača s dvadesetogodišnjim stažom, kao što Princeze upravo kašlju. Proljeće je stiglo. Nije više tako hladno, nije ni dovoljno toplo. Taman za omanju prehladu, malo kašlja i začepljene nosiće.

Postoji jedna izreka koja najbolje opisuje što mamama znači imati djecu: ”Ako su ostala tri komada pite za porodicu od četvoro ljudi, mama je ta koja će odmah reći kako nikad nije voljela pitu”. Živa istina.

Pišem ovo u kuhinji, tiho, pod prigušenim svjetlom. Princeze spavaju, kašalj smo smirili Prospanom, Zakoniti hrče jačinom avionskog motora. Razmišljam kako se prioriteti mijenjaju i kako, ma koliko ponekad bio težak, život jedne mame ne može biti ispunjeniji i ljepši nego što jest. Ništa ne popravi dan kao onaj trenutak kad te pogledaju, velikih očiju i divnog osmijeha i kažu ‘’mama’’.

I ne bih taj život mijenjala za sto televizora s velikim ekranom. Časna riječ.