Kako pripremiti dijete i sebe na operaciju krajnika?

Operacija krajnika (tonzilektomija) je najčešća operacija u dječijem uzrastu. Kako bi dijete što bezbolnije prošlo operaciju i poslijeoperacijski oporavak, potrebno je pripremiti ne samo svoje dijete već i sebe. U nastavku vam donosimo korisne savjete našeg otorinolaringologa prof. dr. sc. Željke Roje:

Oduvijek mi je bilo jasno da je edukacija najvažnija u prevenciji i liječenju bolesti. Ali edukacija se ne odnosi samo na medicinske profesionalce, već i na laike. I zato biti profesor ne znači isključivo rad na Medicinskom fakultetu, već ulaganje sebe, svog vremena i znanja u poučavanje “običnog čovjeka” o tome kako se brinuti o vlastitom zdravlju i zdravlju svojih najmilijih.

Koji je zadatak dječjeg otorinolaringologa?

Veliki broj djece trpi bol nakon operacije krajnika, ne može normalno jesti barem 10 dana, ne može ići u vrtić i/ili školu, a roditelji ne mogu na posao. Svi ti parametri daju tonzilektomiji opće medicinsku, pa i socijalnu dimenziju. Uspjeh hirurškog zahvata ne mjeri se samo spretnošću hirurga i njegovim zadovoljstvom tehnički dobro izvedenim poslom, već konačnim rezultatom: zdravim i neistraumatiziranim djetetom.

Zato zadaća svakog dječijeg otorinolaringologa nije samo operisati dijete, već uticati na smanjenje ponovnog razbolijevanja i poslijeoperacijskih komplikacija(krvarenje, infekcija, dehidracija). To je posao kojeg ne može obaviti sam, već je potrebna saradnja svih subjekata: djeteta, roditelja i hirurga uz neizostavnu ulogu anesteziologa, pedijatra i ostalog medicinskog osoblja.

Edukacija roditelja

Zato, edukacija roditelja i njihova adekvatna priprema za operacijski zahvat je nužnakako bi dijete što mirnije i spremnije „ušlo” u operaciju i „prošlo” poslijeoperacijski oporavak. Podstaknuta takvim razmišljanjem, a na temelju ličnog iskustva rada s djecom, napisala sam u saradnji sa firmom Salveo brošuru (priručnik) za roditelje „Mama, idem na operaciju krajnika! (2013.). U njoj se može pronaći sve što su mene roditelji godinama pitali, i što sam im sama imala potrebu ispričati. Sadrže niz konkretnih uputstava i prijedloga kako se ponašati prije, za vrijeme i nakon operacijskog zahvata.

Istina jeste da je u svijetu napisano puno raznih ambicioznih priručnika, na internetu možete pronaći sve što treba (i ne treba), ali ciljani savjeti o jednom uskom segmentu prilagođeni lokalnim uslovima i okolnostima, temperamentu i karakteru stanovnika uvijek nađu svoje čitače i slušače. Ma koliko ovaj priručnik izgledao malen i nedovoljno naučan, sigurna sam da će služiti i već služi boljem zdravlju naše djece i mojih malih prijatelja i bolesnika. Pitajte roditelje operisane djece i samu djecu koliko im je značila dobra priprema za zahvat i koliko nas je potrebno za uspjeh.

Reći će vam sigurno – barem troje.